Oxo biorazgradiva plastika (OXO) predstavlja vrstu plastike kojoj su dodane određene kemikalije te soli metala kako bi ubrzale oksidaciju, odnosno inicirali proces prirodne degradacije te razgrađivanja plastike do mikrofragmenata plastike i metala koji nisu vidljivi kao zagađivači, ali ostaju u okolišu.
Oxo biorazgradiva plastika je posljednje godine smatrana kao alternativa “običnoj” plastici te kao rješenje onečišćenju plastikom kada je riječ o pakiranju i vrećicama u trgovini. Kao argument se najčešće koristi tvrdnja da OXO jednom kad završi u okolišu prolazi proces biorazgradnje te se pretvara u bezopasne fragmente u periodu koji varira od nekoliko mjeseci do nekoliko godina. Međutim, oxo plastika čini upravo suprotno – raspadanjem na mikrofragmente, odnosno mikroplastiku, pospješuje zagađenje okoliša mikroplastikom, te predstavlja veliku opasnost za okoliš, poglavito more. Štoviše, za ovakvu vrstu razgradnje potrebna je povišena i konstantna temperature, dok se u prirodi ne može osigurati konstantna i dugotrajna povišena temperatura koja je preduvjet razgradnje.
Oxo biorazgradiva plastika nije rješenje za morsko onečišćenje!
Dugo se ova vrsta plastike smatrala dobrim rješenjem za smanjivanje plastičnog otpada u našim morima i oceanima, te je ova tvrdnja imala najveću marketinšku ulogu. Istina je da OXO intenzivira onečišćenje u moru jer, prije svega, moramo biti svjesni kako je fragmentacija sasvim drugačiji proces od biorazgradnje. Nadalje, studije pokazuju kako sam proces biorazgradnje varira te ovisi o uvjetima u prirodi te je za sam proces potrebno puno više vremena nego što je predviđeno. U tom vremenu se navedeni materijali “pretvore” u mikroplastiku, te kao takvi predstavljaju opasnost morskom ekosistemu, hranidbenom lancu te ljudskom zdravlju.
Iz tog razloga je Ellen MacArthur Fondacija pokrenula Inicijativu nove plastične ekonomije kojom poziva na zabranu oxo biorazgradive ambalaže. Svojevrsna peticija ima za sada preko 150 potpisnika, a među njima su i deset zastupnika Europskog parlamenta, Greenpeace, World Wildlife Fund (WWF) te brojne druge organizacije, institucije, laboratoriji i razni stručnjaci po navedenom pitanju.
Kao rezultat značajnog broja potvrđenih sumnji o prihvatljivosti navedenih materijala za okoliš, sve veći broj država i kompanija je započelo akciju ograničavanja njihove upotrebe, poglavito u Europi. Tako je, na primjer, britanski veliki lanac Tesco izbacio OXO iz upotrebe za vrećice i druga ambalažna pakiranja, dok je Francuska već 2015.godine zabranila sveukupnu upotrebu oxo biorazgradive plastike.
OXO je također protivan dvama osnovnim principima kružne ekonomije koji se tiču prvenstveno promoviranja materijala koji nisu štetni za okoliš, a zatim i zadržavanje proizvoda i materijala u njihovoj punoj vrijednosti kako bi ponovna upotreba i recikliranje bili mogući. Naime, najveća laž kojom proizvođači kupuju “zeleno osviještene” korisnike ovih vrećica je upravo ta da se OXO može reciklirati. Plastika s oxo aditivima se ne može reciklirati. Prije svega jer se raspadanjem materijala gubi mogućnost recikliranja. Nadalje, brojni proizvođači prešućuju kako se ovi materijali mogu reciklirati samo u proizvodnim pogonima za proizvodnju predmeta od oxo plastike, gdje se oxo plastika pomiješa s ostalim plastičnim proizvodima.
Riječima Georgea Monbiota u njegovom članku u The Guardianu zaključujemo:
“Mnogi od nas svakodnevno biraju upotrijebiti ovu ili onu vrećicu. Britanci godišnje potroše oko 8 milijardi plastičnih vrećica. Upravo iz tog razloga, jedan od izbora je pokazati brinu li se o okolišu ili ne. I treba biti svima jasno. Ponovno korištenje je najbolje rješenje za okoliš. Recikliranje je drugo najbolje rješenje. Bacati vrećice okolo u nadi da će ta ‘magična formula’ garantirati njihov brzi nestanak, jednostavno je lijenost, a ne briga o okolišu. I onaj koji nas pokušava uvjeriti u to s druge strane kriv je za lažno prikazivanje da su to ekološki bolja rješenja. Danas je taj pojam poznat kao greenwashing.”
